Župa sv. Antuna Padovanskog u Otoku pokriva područje mjesta Otoka, a u pisanim dokumentima prvi put se spominje  1332. god. Otok se smjestio u središtu Vukovarsko – srijemske županije, južno od Vinkovaca, zapadno od Komletinaca, u blizini rijeke Bosut i okružen šumama Spačvanskog bazena. Cestovno je povezan s ostalim županijskim središtima, autocestom Zagreb – Lipovac i novom cestom, tzv. Šokačkom magistralom.

Nema pisanih i materijalnih dokaza o kršćanstvu na ovom prostoru u doba Rimskog Carstva, ali ako se zna da je područje Otoka, Nijemaca i Zvjezdan-grada   imalo obrambeno značenje za Coloniu Aureliu Cibalae (Vinkovce) i bilo uključeno u rimski fortifikacijski sustav, tada je sigurno bilo prisutno i rano kršćanstvo. To se može gotovo sa sigurnošću tvrditi jer je poznato da su koncem trećeg stoljeća djelovali u Cibalama sv. Euzebije, biskup, i Polion, lektor, koji su početkom 4. st. završili mučeničkom smrću za Dioklecijanovih progona kršćana.

Velika seoba naroda dovodi do potpune promjene slike svijeta. Propada Zapadno Rimsko Carstvo, barbarski narodi ulaze i zauzimaju pojedine dijelove Carstva. U istočnoj Panoniji česte su izmjene gospodara ( Gepidi, Goti, Langobardi, Slaveni, Avari, Slaveni i Avari u savezu). Valja napomenuti da ni u tim iznimno turbulentnim povijesnim vremenima kršćanstvo na užem području Cibala nije zamrlo: iz Kasinske kronike vidljivo je   da je  car Justinijan koncem 6. st.  Cibale  darovao benediktincima. To  je bilo jamstvo za očuvanje kršćanstva i u okolnim naseljima..

Dolazak Hrvata na područje Otoka prati se od kraja 5. i početka 6. st.  Nema čvrstih dokaza o prihvaćanju kršćanstva u naredna tri stoljeća, ali blizina Moravske i kasnije djelovanje sv. Ćirila i Metoda i njihovih učenika u 9. st. ostavilo je traga na vjerskom učenju u Panonskoj Hrvatskoj. Dolaskom Mađara u Moravsku i propašću  države Moravske na ovome području su česte izmjene osvajača: Mađari, Bugari, Franci… O organiziranom crkvenom životu  na ovim prostorima može se govoriti tek nakon osnivanja Pečuške biskupije 1009. god. U istočnoj Slavoniji su osnovana četiri arhiđakonata; Otok je pripadao Vukovskom (vukovarskom) arhiđakonatu.

U  srednjem vijeku Otok se razvijao nešto zapadnije od današnjega na višem terenu da bi se zaštitio od poplava i na sebe je vezao više rodovskih zaselaka. Tu je živjelo uglavnom poljodjelsko stanovništvo, ali je s vremenom Otok poprimao i osobine trgovišta. Mijenjaju se feudalni gospodari: Gut – Keledi, Alšanji, Talovci, Berženi…

U doturskom razdoblju su postojale dvije župne crkve: jedna u zapadnom dijelu u starom selu, a druga u naselju Dimitrovcima  uz Bosut. Stanovništvo se koncem 17. i početkom 18. st. spušta prema putu koji je spajao Vinkovce i rijeku Savu te napušta staro selo i nastaje novi, današnji Otok  u kojemu se ubrzo gradi nova, drvena crkva. Oko crkve se razvija novo naselje i spajaju se stari zaseoci.

Početkom 14. st. u Slavoniju stižu patareni iz Bosne. Za njima stižu i franjevci koji su bili prihvaćeni u Pečuškoj biskupiji radi suzbijanja hereze. 1376. god. osnivaju samostan u Otoku. Katolička Crkva u Otoku uspjela se oduprijeti heretičkim utjecajima i ostala neokrnjena.U tursko doba franjevci održavaju kontinuitet Katoličke Crkve na otočkom području. Franjevci su se u Otoku zadržali do sredine l8. st. kada ih je biskup Josip Antun Čolnić zamijenio svjetovnim svećenicima.

Odlaskom Turaka Župa sv. Antuna Padovanskog u Otoku dolazi pod jurisdikciju  Bosanske biskupije (Đakovačke), a od 1773. god. nakon ujedinjenja Bosanske i Srijemske biskupije, pod njezinu jurisdikciju.

U 18. st. stara, drvena crkva postaje pretijesna pa se 1782. – 1784. god. gradi nova, zidana crkva. Zidana je u stilu kasnoga baroka.

Potkraj 2. svjetskog rata Nijemci su potkopali crkvu u pokušaju miniranja te ugrozili njezinu stabilnost. U takvom stanju služila je do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Angažmanom župnika prečasnog Josipa Šverera i marom župljana Župe Otok  1974. je srušena stara crkva, a 6. travnja, na Mladi Uskrs 1975. posvećen je kamen temeljac za gradnju nove župne crkve. Gradnja je trajala četiri godine – crkva je posvećena na blagdan sv. Antuna Padovanskog   13. lipnja 1979.Crkvu je posvetio đakovački biskup mons. Ćiril Kos.

Crkva se sastoji iz gornje lađe s pripadajućim pomoćnim prostorijama i kripte ispod cijelog prostora gornje lađe.Izgrađena je iz dominantnih slavonskih građevnih materijala: opeka, drvo, beton.

Korovi su sastavni dio gornje lađe: veliki – na kojemu su smještene orgulje - i dva mala: za bolesnike i za majke s malom djecom. Uz crkvu su župna knjižnica s čitaonicom ( lijevo) i velika pismohrana gdje se čuvaju važni dokumenti i knjige (desno). U produžetku lađe iza svetišta nalazi se sakristija.

Unutrašnjost crkve je uređena motivima iz domaće,  šokačke baštine što se može zapaziti na slikama i namještaju.

Oltar je most koji spaja Nebo i Zemlju, euharistikon je krušna peć, a krstionica bunar (zdenac). Veliki hrastov križ dominira prednjim dijelom crkve. S lijeve i desne strane su kapelice – krajputaši (Srce Marijino i Srce Isusovo). Ispred svetišta je kip župnog zaštitnika sv. Antuna Padovanskog. Klecala, zidne obloge i ispovjedaonice u obliku slavonskog ambara izrađeni su od slavonskog hrasta .

Slike, u posebnoj secco tehnici, izradila je slikarica Ivana Ulman Curilović. Na pročeljnom vitraju dominira uskrsli Krist, a bočni vitraji prikazuju deset zapovijedi Božjih.

Kompletno unutarnje uređenje osmislila je kiparica Alojzija Ulman.

Kripta je također sakralni prostor koji osim bogoslužja ima i druge namjene: seminari, predavanja, duhovni nastupi pastoralne kulture, vjeronauk…